„Montevideo" - aspirin za tranziciju
Pre nekoliko dana objavljeno je da je srpski film „Montevideo, bog te video" uknjižio 400.000 gledalaca. Upriličena je i utakmica, dobrotvorni prilozi... Ovaj film nije izazvao samo veliku posetu u srpskim bioskopima već je doveo i do jednog drugog fenomena
Gotovo celokupna domaća filmska kritika dala je „Montevideu" visoke ocene i time ga označila kao mogućeg spasioca srpske kinematografije koju je poslednjih godina pratilo potpuno urušavanje oličeno u malom broju snimljenih filmova, kao i zatvaranje bioskopa kojima je čak pretila i dodela statusa muzeja.
Istovremeno sa ovim uspesima debitantskog režiserskog dela Dragana Bjelogrlića, u čuvenom engleskom dnevnom listu „Gardijan" pojavila se zanimljiva analiza savremene svetske kinematografije. U ovom tekstu nije samo apostrofiran presek stvari u najvećoj fabrici snova u svetu - Holivudu, već je obuhvaćena celokupna visokobudžetna filmska produkcija. Istaknuta su dva trenda, tačnije da se svetski film od dela zasnovanih na čistoj imaginaciji okreće naslovima u čijem je središtu radnje kombinacija istorijskih činjenica s malom dozom fikcije.
Kao primer novog trenda istaknuta su dva naslova koja se nalaze u najužem krugu za ovogodišnju prestižnu nagradu Oskar. Radi se o filmovima „Kraljev govor" koji opisuje život engleskog kralja Džordža VI i njegove napore da savlada govornu manu, a drugi pretendent na najznačajniju svetsku filmsku nagradu je „Socijalna mreža", koja govori o fenomenu Fejsbuka i njegovom tvorcu Marku Cukerbergu. Engleski „Gardijan" je cementiranje novog trenda u svetskoj kinematografiji potkrepio pričom o filmovima koji se bave životom francuskog predsednika Nikole Sarkozija, kao i filmovanoj biografiji Fredija Merkjurija, nekadašnjeg vođe grupe „Kvin" koji je preminuo od side.
Reklo bi se da se u ovaj trend uklapa i najveći ovosezonski srpski filmski hit „Montevideo" jer takođe kombinuje fikciju i stvarnost. Priča o fudbalskim superstarovima Kraljevine Jugoslavije, beogradskim fudbalerima Moši i Tirketu, pored istorijskih činjenica poprskana je i malom dozom fikcije što se podudara sa „Gardijanovom" teorijom. Ipak, njoj bismo mogli dodati i sledeće razmišljanje. Radi se o tome da se film „Montevideo, bog te video" zapravo poklapa sa neprikosnovenim trendom u srpskoj kinematografiji poslednjih godina, a to je da nema uspešnog dela koje je pokorilo domaće bioskope čija radnja nije smeštena u daleku istoriju. Setimo se „Zone Zamfirove", pa „Ivkove slave"..."Gardijanov" tekst odnosi se na kombinaciju fikcije i stvarnosti. Ali ta stvarnost nije vremenski oročena. Tačnije, realnost ne mora biti istorijska, što je jasno ako se snima film o aktuelnom francuskom predsedniku ili o tvorcu Fejsbuka.
Srpska kinematografija, reklo bi se, prezire stvarnost. I ne samo film, već i televizijska produkcija. Setimo se visokog rejtinga serije „Ranjeni orao" za kojim je usledila nova adaptacija iz ljubavne riznice Mir Jam smeštene naravno u prošlost. Ako se ovome doda i aktuelni televizijski hit, serija „Miris kiše na Balkanu", jasno je da će kamere i dalje biti uključene na period od pre pola veka pa i ranije.
Poznati hrvatski novinar Denis Kuljiš ovaj trend je objasnio strahom od tranzicije i željom da se zaboravi sadašnjost. Jer uvek je srećnije u romantičnom vremenu Zone Zamfirove. I strah od otkaza i vraćanja kredita da se zaboraviti uz istorijske kadrove i vreme u kome nije bilo zabeleženo da se starci zaključavaju s prvim minutima mraka plašeći se da će neki balavac da im raspoluti glavu za 1.000 dinara skrivenim u čarapi.
U očekivanju Oskara i sumirajući uspeh „Montevidea", u nečemu ipak liče Srbija i svet. Makar i u filmu, samo što se u svetu to zove trend, a u Srbiji bekstvo od tranzicije.
Kao primer novog trenda istaknuta su dva naslova koja se nalaze u najužem krugu za ovogodišnju prestižnu nagradu Oskar. Radi se o filmovima „Kraljev govor" koji opisuje život engleskog kralja Džordža VI i njegove napore da savlada govornu manu, a drugi pretendent na najznačajniju svetsku filmsku nagradu je „Socijalna mreža", koja govori o fenomenu Fejsbuka i njegovom tvorcu Marku Cukerbergu. Engleski „Gardijan" je cementiranje novog trenda u svetskoj kinematografiji potkrepio pričom o filmovima koji se bave životom francuskog predsednika Nikole Sarkozija, kao i filmovanoj biografiji Fredija Merkjurija, nekadašnjeg vođe grupe „Kvin" koji je preminuo od side.
Reklo bi se da se u ovaj trend uklapa i najveći ovosezonski srpski filmski hit „Montevideo" jer takođe kombinuje fikciju i stvarnost. Priča o fudbalskim superstarovima Kraljevine Jugoslavije, beogradskim fudbalerima Moši i Tirketu, pored istorijskih činjenica poprskana je i malom dozom fikcije što se podudara sa „Gardijanovom" teorijom. Ipak, njoj bismo mogli dodati i sledeće razmišljanje. Radi se o tome da se film „Montevideo, bog te video" zapravo poklapa sa neprikosnovenim trendom u srpskoj kinematografiji poslednjih godina, a to je da nema uspešnog dela koje je pokorilo domaće bioskope čija radnja nije smeštena u daleku istoriju. Setimo se „Zone Zamfirove", pa „Ivkove slave"..."Gardijanov" tekst odnosi se na kombinaciju fikcije i stvarnosti. Ali ta stvarnost nije vremenski oročena. Tačnije, realnost ne mora biti istorijska, što je jasno ako se snima film o aktuelnom francuskom predsedniku ili o tvorcu Fejsbuka.
Srpska kinematografija, reklo bi se, prezire stvarnost. I ne samo film, već i televizijska produkcija. Setimo se visokog rejtinga serije „Ranjeni orao" za kojim je usledila nova adaptacija iz ljubavne riznice Mir Jam smeštene naravno u prošlost. Ako se ovome doda i aktuelni televizijski hit, serija „Miris kiše na Balkanu", jasno je da će kamere i dalje biti uključene na period od pre pola veka pa i ranije.
Poznati hrvatski novinar Denis Kuljiš ovaj trend je objasnio strahom od tranzicije i željom da se zaboravi sadašnjost. Jer uvek je srećnije u romantičnom vremenu Zone Zamfirove. I strah od otkaza i vraćanja kredita da se zaboraviti uz istorijske kadrove i vreme u kome nije bilo zabeleženo da se starci zaključavaju s prvim minutima mraka plašeći se da će neki balavac da im raspoluti glavu za 1.000 dinara skrivenim u čarapi.
U očekivanju Oskara i sumirajući uspeh „Montevidea", u nečemu ipak liče Srbija i svet. Makar i u filmu, samo što se u svetu to zove trend, a u Srbiji bekstvo od tranzicije.
Нема коментара:
Постави коментар