уторак, 24. април 2012.
понедељак, 23. април 2012.
Nikad nije bilo gore!
Upotreba ove rečenice se pogotovu intezivirala kada je postalo jasno da SEKA nije naša “šansa” kako je političarski ološ tvrdio, već više konačni ekser u kovčeg naše nemogućnosti da izguramo tranzicioni period iz lopovsko-komunističko-”država duradi nešto”-nacionalnog moda u državu gde političari razumnije kradu, a narod nema vlažne snove o državnom poslu za 350 evra, već želi i omogućeno mu je, da pravi svoje pare.
Dakle, situacija nije sjajna. Ne pravimo pare, ne pravimo decu, iza južne granice nam čuči tri miliona pripadnika neprijateljski raspoloženog naroda dok je dominatna svest naše omladine da je rat smor stvar brate, iz istorije, dok ljudi nisu bili ovako kul kao danas.
I onda, paf. U Inđiji se otvori autlet centar i hiljade ljudi pohrle kao gladni lavovi, usput zakrčivši pola sremskih saobraćajnica. Stotine i stotine ljudi koji ponosno ne otkucavaju kartu u gradskom prevozu jer “pokrade nas država bre i političari izdajice”, bacaju smeće van kontejnera i smatraju da si cava kad ne daš nekoj nepoznatoj budali pored tebe da prepisuje tvoj rad na kolokvijumu, našli su se u bespoštednoj borbi za farmerice, patike i jaknice.
Pokraše ovaj narod a i nikad nije bilo gore.
Vinča, 8000 godina pre nove ere
Postoji par razlika između današnjeg i tadašnjeg Vinčanca.Prvo, današnji Vinčanac živi na području opštine Grocka dok je tadašnji, živeo na području opštine Ništa. Današnji Vinčanac će svoj životni vek završiti u proseku negde oko sedamdesete godine. Faktori koji će pospešiti njegov odlazak na onaj svet su cigare koje koštaju manje od jednog evra i brlja koja košta manje od dva evra. Tadašnji Vinčanac će svoj životni vek završiti negde oko dvadesete godine. Faktor koji će pospešiti njegov prevremeni odlazak na onaj svet je razjareni sabljasti tigar, koga je naš junak uznemirio u plandovanju na obali Dunava, kada je išao da prikupi granje za oganj.
Gejm over.
Kada smo mu saopštili da je savremeno društvo osmislilo društveno-ekonomske fakultete, koje može da upiše mnogo više ljudi nego što je potrebno, te da svi ti ljudi mogu da ne rade apsolutno ništa i da se smatraju srpskom inteligencijom dok vise na fejsbuku, načisto se oduševio. Kaže da je obnavljati treću godinu na ekonomiji zbog prezauzetosti Menadžerom, mnogo gotivnije od borbe budacima oko letine, sa ovima iz Lepenskog Vira.
Za kraj, rekao je da će sigurno svratiti čim bude imao prilike.
Ras, 850. godina
Turbulentna doba za našeg brata Srbina. Sabljastih tigrova više nema ali zato ima Bugara. I to pravih Bugara, ne Slovena, kao što je stameni štoper Partizana Ivan Ivanov, već daleke braće Džingisa Kana.Ima i Vizantinaca, koji vrebaju prvu pogodnu priliku da se razračunaju sa tim novopridošlim Sklavenima varvarima. Što ratom, što pokrštavanjem. 1200 godina kasnije, potomcima istih tih Sklavena, potomci Vizantinaca prodavaće priču kako su Grci i Srbi braća, kako bi srpskim školarcima na ekskurziji valjali majice sa bombastičnim porukama poput: GATE 7-DELIJE, PRAVOSLAVNE BRAĆALE ili PAOKARA EHOTRELA UVEK UZ PADINSKU SKELU.
Finale Evrobasketa 1995. u Atini, Jugoslavija-Litvanija
Ipak, da se đedo nije preselio južnije, nikada ne bi upoznao svoju prelepu ženu, izdanak loze Ilira sa kojom će imati troje dece. Nesrećna okolnost je svakako, to što će u svojoj porodičnoj idili uživati čitave 3 godine, pre nego što ga u jednoj šumskoj zasedi oko Niša, Bugari ne zarobe i prodaju na pijaci u Plovdivu za tri litre rakije.
Svojih preostalih sedam, osam godina života, provešće kao rob kod kontroverznog vizantijskog biznismena iz Soluna, pre nego što crkne od tuberkuloze i bude sahranjen u neobeleženom grobu.
Kraljevo, 1504. godina
Zemlja je pod turskom vlašću već neko vreme. Postaje jasno da od brzog vraćanja slobode nema ništa. Zadnji trzaji hrišćanskih zemalja da oteraju Osmanlije sa Balkana, ostaju bez uspeha.Zanimljivo, ali prosečnom Srbinu ako uspe da preživi tursku najezdu i povremene provale zuluma, položaj nije nešto mnogo gori nego za vreme Nemanjića. I dalje mora da se ubija od rada za feudalca, samo, sada je to spahija a nekada je bio lokalni hrišćanski vlastelin.
Nova strahota, koju su sa sobom doneli azijski osvajači, jeste danak u krvi. Zna već par domaćina kojima su oteli male sinove iz kuće. Šuška se da ih odvode u Istanbul, gde ih prevode u islam i treniraju za elitne jedinice turske vojske, one koje se sa najvećim žarom bore protiv hrišćana. Teška srca, svom klincu od šest godina, grozno je prebio ruku kako bi ga učinio nepoželjnim za turske regrutere.
Moramo da prekinemo razgovor jer se domaćinu bliži vreme fizičkog posla za lokalnog spahiju. Kada mu za kraj saopštimo da smo šest vekova kasnije slobodna zemlja čija televizija sa nacionalnom frekvencijom organizuje narodno glasanje za to koja će turska serija da se prikazuje u prajm tajmu, isteruje nas vilama.
Naš izbor.
Tropoja, 1915. godina
Umoran je. Već je nedelju dana prošlo od kad su krenuli iz Prizrena u povlačenje preko albanskih gudura. Poslednji put se kupao ko zna kada, a gnjecavi hleb je na meniju već 3 dana.U koloni sve smrdi na smrt, ustajala, neobrisana govna i čemer. Jedina pozitivna strana toga što je minus trideset je to što neće buknuti zaraza. Pre par sati napala ih je grupa Šiptara, prvo se privukavši grupi lažnom ponudom za trampu. Uspeli su da ih odbiju, ne bez tri poginula.
Dobro, nije lako ni gradskim prevozom.
Beograd, 1994. godina
Tako da… bilo je gore. Bilo je mnogo gore. Naravno, mi ne želimo da kažemo da je potpuno moguće porediti srednji vek, praistoriju i savremeno doba. Nije. Svako vreme ima svoje breme. Samo želimo da kažemo da su ljudi na ovom prostoru morali da pregrme svašta. Da kroz istoriju nisu imali ni promil mogućnosti za jedan relativno ok život kao mi danas.Cenite ono što imate. Poštujte pretke zbog kojih možete da imate to što imate. Tako ćete biti i veća prepreka savremenim spahijama.
среда, 18. април 2012.
Čarli Čaplin: Kada sam počeo da volim sebe
http://www.6yka.com/novost/22296/carli_caplin_kada_sam_poceo_da_volim_sebe
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme,
i da je sve što se događa ispravno – od tada pa nadalje mogao sam da budem miran.
Danas znam da se to zove POVJERENJE.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
mogao sam da spoznam da su emocionalna bol i patnja
za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini.
Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da žudim za nekim drugim životom
i mogao sam da vidim da je sve oko mene bilo poziv na rast.
Danas znam da se to zove ZRELOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam sam sebi da kradem slobodno vrijeme,
i prestao sam da smišljam grandiozne projekte za budućnost.
Danas radim samo ono što me čini zadovoljnim i radosnim,
ono što volim i što čini da se moje srce smije,
na moj jedinstven način i u mom ličnom ritmu.
Danas znam da se to zove ČESTITOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: jela, ljudi, stvari, situacija;
i od svega što me je uvijek iznova odvlačilo unazad, dalje od mene samog.
U početku sam to zvao „zdravi egoizam“,
ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da priželjkujem da sam uvijek u pravu, tako sam manje grešio.
Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
odrekao sam se života u prošlosti i pretjerane brige za svoju budućnost.
Sada živim samo u ovom trenutku u kojem SVE počinje.
Tako danas živim svaki dan i zovem to SVJESNOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
spoznao sam činjenicu da se od svojih misli mogu razboljeti i postati jadan.
Kada sam pak zatražio natrag snagu svoga srca, razum je dobio važnog partnera.
Ovu vezu zovem danas MUDROST SRCA.
Od danas pa na dalje;
ne plašimo se rasprava, konflikata i problema sa samim sobom i sa drugima,
jer čak se i zvijezde ponekad sudare pa nastaju novi svjetovi.
Danas znam: TO JE ŽIVOT!
Poemu napisao Čarli Čaplin povodom svog 70.og rođendana 16.aprila 1959. godine
Ne plašimo se rasprava, konflikata i problema sa samim sobom i sa drugima, jer čak se i zvijezde ponekad sudare pa nastaju novi svjetovi...
shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme,
i da je sve što se događa ispravno – od tada pa nadalje mogao sam da budem miran.
Danas znam da se to zove POVJERENJE.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
mogao sam da spoznam da su emocionalna bol i patnja
za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini.
Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da žudim za nekim drugim životom
i mogao sam da vidim da je sve oko mene bilo poziv na rast.
Danas znam da se to zove ZRELOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam sam sebi da kradem slobodno vrijeme,
i prestao sam da smišljam grandiozne projekte za budućnost.
Danas radim samo ono što me čini zadovoljnim i radosnim,
ono što volim i što čini da se moje srce smije,
na moj jedinstven način i u mom ličnom ritmu.
Danas znam da se to zove ČESTITOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: jela, ljudi, stvari, situacija;
i od svega što me je uvijek iznova odvlačilo unazad, dalje od mene samog.
U početku sam to zvao „zdravi egoizam“,
ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
prestao sam da priželjkujem da sam uvijek u pravu, tako sam manje grešio.
Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
odrekao sam se života u prošlosti i pretjerane brige za svoju budućnost.
Sada živim samo u ovom trenutku u kojem SVE počinje.
Tako danas živim svaki dan i zovem to SVJESNOST.
Kada sam zaista počeo da volim sebe,
spoznao sam činjenicu da se od svojih misli mogu razboljeti i postati jadan.
Kada sam pak zatražio natrag snagu svoga srca, razum je dobio važnog partnera.
Ovu vezu zovem danas MUDROST SRCA.
Od danas pa na dalje;
ne plašimo se rasprava, konflikata i problema sa samim sobom i sa drugima,
jer čak se i zvijezde ponekad sudare pa nastaju novi svjetovi.
Danas znam: TO JE ŽIVOT!
Poemu napisao Čarli Čaplin povodom svog 70.og rođendana 16.aprila 1959. godine
уторак, 17. април 2012.
понедељак, 16. април 2012.
недеља, 15. април 2012.
субота, 14. април 2012.
петак, 13. април 2012.
четвртак, 12. април 2012.
Umberto Eco: Fašizam- zlo u 11 tačaka
U korijenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, ili još bolje, međunarodnom zavjerom. Ali zavjera mora takođe doći iznutra. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procijene neprijatelja. U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu naroda
1. Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.
2. Iracionalizam je, takođe, ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: “Kada čujem reč kultura mašim se za pištolj”, do česte upotrebe izraza kao što su “degenerisani intelektualci”, “jajoglavci”, “jalovi snobovi”, “univerziteti su gnijezda crvenih”. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.
Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.
3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.
4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari “proleteri” postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.
5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji.To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korjenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavjera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna instanca opsesije zaverom može se naći u “The New world Order”, Peta Robertsona, ali ima i mnogo drugih.
6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja.kad sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, takođe biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomijeranjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja.
7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo “konačno rješenje” implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.
8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijest o masovnom elitizmu.
9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv “trule” parlamentarne vlasti. Jedna od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu bila je: “Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mjesto u logor za moje manipule”- “manipule” su jedinice od kojih se sastojala tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smesta pronašao bolji smeštaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament. Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.
10. Fašizam govori novogovorom. Orvel je u “1984″ izmislio novogovor kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok-šoua. Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko, smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi “sloboda”, “diktatura”, “prava”- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao: “Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima”. Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.
1. Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.
2. Iracionalizam je, takođe, ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: “Kada čujem reč kultura mašim se za pištolj”, do česte upotrebe izraza kao što su “degenerisani intelektualci”, “jajoglavci”, “jalovi snobovi”, “univerziteti su gnijezda crvenih”. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.
Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.
3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.
4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari “proleteri” postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.
5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji.To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korjenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavjera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna instanca opsesije zaverom može se naći u “The New world Order”, Peta Robertsona, ali ima i mnogo drugih.
6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja.kad sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, takođe biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomijeranjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja.
7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo “konačno rješenje” implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.
8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijest o masovnom elitizmu.
9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv “trule” parlamentarne vlasti. Jedna od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu bila je: “Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mjesto u logor za moje manipule”- “manipule” su jedinice od kojih se sastojala tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smesta pronašao bolji smeštaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament. Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.
10. Fašizam govori novogovorom. Orvel je u “1984″ izmislio novogovor kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok-šoua. Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko, smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi “sloboda”, “diktatura”, “prava”- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao: “Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima”. Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.
20 GODINA KASNIJE: Kako su EKV, Partibrejkersi i Električni orgazam pokušali zaustaviti rat i Miloševiću pokazali srednji prst
ritn by: Renata Jurišić
Početkom proljeća 1992. godine, članovi kultnih bendova - Ekatarina Velika, Električni Orgazam i Partibrejkersi, dobilo je nesvakidašnji apel iz Centra za antiratnu djelatnost. Naime, ova tri benda pozvana su da sudjeluju u kampanji protiv nasilne mobilizacije. S obzirom da su posebno EKV, ali i Partibrejkersi, već ranije digli svoj glas protiv surovih ratnih događanja, ovaj je poziv označio osnivanje projekta pod nazivom „Rimtutituki“, čime su se otvoreno suprotstavili tadašnjoj vlasti, još jednom protestirajući protiv rata. U holu beogradskog SKC-a dolaze na ideju da snime i singl kojim će širiti antiratnu propagandu. Komponiraju pjesmu „Slušaj 'vamo!“ s ključnim refrenom „Mir, brate, mir“ ,koju izdaje Radio B92, uz dogovor da se ona ne smije naći ni u kakvoj vrsti prodaje. Iz ovog provokativnog songa do danas će ostati zapamćen dio koji poručuje „manje pucaj, više tucaj“.  "Manje pucaj, više tucaj" - Milan, Cane i Gile Projekt je podržala i Jugoslavenska banka za međunarodnu ekonomsku suradnju - Jumbes, na čelu s Ivanom Stambolićem koji je osigurao novac za koncert, ali i za iznajmljivanje sada već legendarnog kamiona. Isti taj Stamobilić vrijedi napomenuti, šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je direktor tvrtke Tehnogas, a zamjenik mu je bio kasniji glavni pobornik rata - Slobodan Milošević. Njihovi putevi razišli su se samo par godina prije rata, kada Milošević naglo skreće ka nacionalističkoj struji i među njima dolazi do otvorenog neprijateljstva. Očekivalo se da će se Stambolić 2000. godine kandidirati za predsjednika tadašnje SR Jugoslavije, ali je uoči izbora otet i od tada mu se gubi svaki trag. Tri godine kasnije njegovi ostaci pronađeni su na Fruškoj Gori, gdje su ga, vjeruje se, po Miloševićevom nalogu likvidirali pripadnici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije.  Legendarna i gotovo spontana svirka na kamionu koji je kružio beogradskim ulicama i u jednom trenutku čak ostao bez goriva Na dodjeli nagrade za grupu godine, dokazani pacifisti, članovi grupe Ekatarina Velika, pozivaju publiku da minutom šutnje odaju počast žrtvama rata, kada se Milan Mladenović na rubu suza, sjetio svojih prijatelja u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Rijeci, koji su „sada živi, a možda i nisu živi“. Nedugo zatim, kada je projekt „Rimtutituki“ trebao gostovati u Banja Luci, Milan, inače rođeni Zagrepčanin, koji je odrastao u Sarajevu, otkazuje nastup u znak protesta jer je tada srušena najstarija banjalučka džamija.  Milan Mladenović tijekom drugog beogradskog "Rimtutituki" koncerta Bilo kako bilo, pjesma nije uspjela zaustaviti rat, koji je ostavio još uvijek nesagledive posljedice na cijelu regiju. U nekoliko gradova bivših jugoslavenskih republika pokrenute su inicijative da neke ulice ponesu ime Milana Mladenovića, ali tek rijekto nailaze na plodno tlo. Mnogi će reći da ima i drugih istaknutih ličnosti koje su zaslužile da neka, ulica, park ili trg dobije njihovo ime, ali ipak postoji ta neka nevidljiva „vaga“ koja mjeri humanost i dobrotu, na kojoj je „među najtežim“ upravo Milan, kao netko tko nije dozvolio da iz jednog beskrupuloznog vremena izađe iz „ljušture ljudskosti“. Lupiga.Com FOTO: Goranka Matić / YouTube |
среда, 11. април 2012.
понедељак, 9. април 2012.
недеља, 8. април 2012.
субота, 7. април 2012.
петак, 6. април 2012.
четвртак, 5. април 2012.
среда, 4. април 2012.
Država otima od privatnika
http://www.dw.de/dw/article/0,,15805452,00.html
Porodični biznis je budućnost, izjavio je predsednik Boris Tadić, i pozvao građane da osnivaju porodična preduzeća. Iskustvo govori suprotno: privatni biznis suočen je sa nepremostivim preprekama koje postavlja država.
Poslovna klima za privatni biznis je izuzetno loša, što se može videti po broju ugašenih malih i srednjih preduzeća, kaže za DW Aleksandar Stevanović iz Centra za slobodno tržište. Neka preduzeća više ne postoje, a neka su prešla u sivu zonu: „Tadićev poziv je pomalo licemeran. Jer ista stranka kojoj pripada i predsednik Srbije je učinila sve da bavljenje malim i porodičnim biznisom bude jako teška misija.“
Ta misija je teška jer su pokretači porodičnog biznisa opterećeni troškovima krajnje nerazumne države, koja želi da zahvati više nego što je to racionalno, kaže Stevanović. „Ljudi bi se rado bavili biznisom kada bi se rastereteli troškovi rada, i tako izbeglo zapošljavanje na crno, i da se ispita ponašanje nelojalne konkurencije u vidu povlašćenih firmi“, dodaje Stevanović. I trenutno možda najveći problem privatnog biznisa su takozvani parafiskalni nameti:
„Parafiskalni nameti su svi nameti tipa: ove godine ćete umesto 100.000 dinara da platite milion dinara za baštu, ako želite da se bavite ugostiteljstvom. Platićete muzički dinar u fabrici 50 ili 100 dinara po radniku. Opština će da vam rebne porez, zato što joj se može, za firmarinu umesto 10.000 dinara na 200.000 dinara ove godine. Takvi i slični načini iživljavanja koji su poreski sistem Srbije, nakon 12 godina reformi, učinili jednako komplikovanim kao kada su reforme počele, upravo kroz te parafiskalne namete“, kaže naš sagovornik.
Legalno poslovanje se ne isplati?
Ekonomista Saša Stefanović ima slično mišljenje. On za DW kaže da pokretanje porodičnog biznisa u Srbiji prati veći broj problema: visoki troškovi pokretanja biznisa, uz nedovoljnu finansijsku pomoć države, za razliku od razvijenih zemalja. Tu su zatim komplikovane i duge procedure, kao i postojanje monopola. Stefanović takođe skreće pažnju na preveliki teret fiskalnih i parafiskalnih nameta:
„Poražavajuća je činjenica da kod nas na primer jedna mala radnja mora da plati čak 35 raznih poreza i dažbina, a jedna ugostiteljska radnja čak 42 različite takse. To je zaista puno, i teško je da postoji preduzeće koje želi da legalno posluje, i koje može da izdrži ovakve namete. To znači da sadašnji poreski sistem guši preduzetništvo, i na taj način pomaže povećanje nezaposlenosti.“
Svakoga ko započinje privatni ili porodični biznis, čeka tržište koje nije previše gladno, i čija apsorpciona moć nije prevelika, ocenjuje Aleksandar Stevanović. Čeka ga takođe i država, koja želi na svakom ćošku nešto da zahvati, dodaje on: „Ne želim nikome da savetujem, ali u ovom momentu mi se čini da je u mnogim delatnostima isplativije poslovati na crno. Jer, tada vas niko ne dira, niti vam iko pravi probleme, a možete da prodajete i poslujete kako god vam padne na pamet.“
Probajte i sami „čari“ biznisa
U Srbiji postoji veoma mnogo propisa koji regulišu mali biznis, kaže za DW novinar Novog magazina Mijat Lakićević. Ali, propisi za mali biznis su isti kao da je u pitanju veliki biznis, i kao da je u Srbiji nacionalni dohodak po glavi stanovnika 30.000 evra a ne 3.000 ili 4.000 evra, primećuje Lakićević: „Ja bih tu predložio, i predsedniku Tadiću a i svima ostalima koji prave ovakve pozive, da sami smisle neki posao, i da sami pokušaju da pokrenu i da se bave biznisom. Neka probaju jedno dva-tri meseca, i sami će najbolje videti kakvi su tu sve problemi.“
Zbog svega navedenog, ekonomista Saša Stefanović smatra da političari ne smeju slati samo deklarativne pozive, koji će služiti samo u svrhe predizborne kampanje: „Privreda i građani očekuju od donosilaca odluka konkretne mere. Mere koje će dovesti do poboljšanja poslovnog ambijenta, što će pomoći jačanju privrede Srbije, a time naravno povećati i bruto domaći proizvod, zatim povećati zaposlenost, i jednostavno omogućiti da živimo bolje nego do sada.“
Saša Stefanović skreće pažnju da termin porodični biznis ne znači samo malu trgovinsku radnju iz komšiluka. Porodične firme su i američki Walmart ili Ford Motors, ili evropske firme Porše, Beneton, Henkel, BMW... U Srbiji oko 95 posto svih preduzeća koja posluju na njenoj teritoriji su porodične firme, i one zapošljavaju oko 60 posto zaposlenih.
Autor: Ivica Petrović, Beograd
Odg. urednik: Nemanja Rujević
Ta misija je teška jer su pokretači porodičnog biznisa opterećeni troškovima krajnje nerazumne države, koja želi da zahvati više nego što je to racionalno, kaže Stevanović. „Ljudi bi se rado bavili biznisom kada bi se rastereteli troškovi rada, i tako izbeglo zapošljavanje na crno, i da se ispita ponašanje nelojalne konkurencije u vidu povlašćenih firmi“, dodaje Stevanović. I trenutno možda najveći problem privatnog biznisa su takozvani parafiskalni nameti:
„Parafiskalni nameti su svi nameti tipa: ove godine ćete umesto 100.000 dinara da platite milion dinara za baštu, ako želite da se bavite ugostiteljstvom. Platićete muzički dinar u fabrici 50 ili 100 dinara po radniku. Opština će da vam rebne porez, zato što joj se može, za firmarinu umesto 10.000 dinara na 200.000 dinara ove godine. Takvi i slični načini iživljavanja koji su poreski sistem Srbije, nakon 12 godina reformi, učinili jednako komplikovanim kao kada su reforme počele, upravo kroz te parafiskalne namete“, kaže naš sagovornik.
Legalno poslovanje se ne isplati?
„Poražavajuća je činjenica da kod nas na primer jedna mala radnja mora da plati čak 35 raznih poreza i dažbina, a jedna ugostiteljska radnja čak 42 različite takse. To je zaista puno, i teško je da postoji preduzeće koje želi da legalno posluje, i koje može da izdrži ovakve namete. To znači da sadašnji poreski sistem guši preduzetništvo, i na taj način pomaže povećanje nezaposlenosti.“
Svakoga ko započinje privatni ili porodični biznis, čeka tržište koje nije previše gladno, i čija apsorpciona moć nije prevelika, ocenjuje Aleksandar Stevanović. Čeka ga takođe i država, koja želi na svakom ćošku nešto da zahvati, dodaje on: „Ne želim nikome da savetujem, ali u ovom momentu mi se čini da je u mnogim delatnostima isplativije poslovati na crno. Jer, tada vas niko ne dira, niti vam iko pravi probleme, a možete da prodajete i poslujete kako god vam padne na pamet.“
Probajte i sami „čari“ biznisa
U Srbiji postoji veoma mnogo propisa koji regulišu mali biznis, kaže za DW novinar Novog magazina Mijat Lakićević. Ali, propisi za mali biznis su isti kao da je u pitanju veliki biznis, i kao da je u Srbiji nacionalni dohodak po glavi stanovnika 30.000 evra a ne 3.000 ili 4.000 evra, primećuje Lakićević: „Ja bih tu predložio, i predsedniku Tadiću a i svima ostalima koji prave ovakve pozive, da sami smisle neki posao, i da sami pokušaju da pokrenu i da se bave biznisom. Neka probaju jedno dva-tri meseca, i sami će najbolje videti kakvi su tu sve problemi.“
Zbog svega navedenog, ekonomista Saša Stefanović smatra da političari ne smeju slati samo deklarativne pozive, koji će služiti samo u svrhe predizborne kampanje: „Privreda i građani očekuju od donosilaca odluka konkretne mere. Mere koje će dovesti do poboljšanja poslovnog ambijenta, što će pomoći jačanju privrede Srbije, a time naravno povećati i bruto domaći proizvod, zatim povećati zaposlenost, i jednostavno omogućiti da živimo bolje nego do sada.“
Saša Stefanović skreće pažnju da termin porodični biznis ne znači samo malu trgovinsku radnju iz komšiluka. Porodične firme su i američki Walmart ili Ford Motors, ili evropske firme Porše, Beneton, Henkel, BMW... U Srbiji oko 95 posto svih preduzeća koja posluju na njenoj teritoriji su porodične firme, i one zapošljavaju oko 60 posto zaposlenih.
Autor: Ivica Petrović, Beograd
Odg. urednik: Nemanja Rujević
уторак, 3. април 2012.
"Drugi susret" - priča o prijateljstvu i pomirenju
Posle filmova "21-vi sekund", "Dug put kroz balkansku istoriju" ili "Kosovskog dnevnika" reditelj Željko Mirković priprema novi dokumentarni film "Drugi susret" u kome se 12 godina nakon bombardovanja sreću oboreni američki pilot i komandir jedinice koja je srušila nevidljivi F-117.
Kompletan trejler za film "The Second Meetting" pogledajte ovde:
http://youtu.be/bVQLiijbqRw
Kompletan trejler za film "The Second Meetting" pogledajte ovde:
http://youtu.be/bVQLiijbqRw
Пријавите се на:
Постови (Atom)