Ne volim fudbal. Skoro da bih mogao reći da počinjem da ga mrzim.
Mislim da sam sa jednocifrenim brojem godina, početkom osamdesetih, znao napamet sve igrače tadašnje prve lige. Na Svetskom prvenstvu u Španiji 1982. znao sam skoro sve igrače svih reprezentacija. Finale svetskog prvenstva 2010. gledao sam možda celih 5 minuta. Fudbal danas gledam onoliko koliko ne mogu da pobegnem od njega, gledam ga kao milijardu evra na jednom mestu, gledam ga kao zabavu za mase, gledam ga na sličan način kao što gledam i Farmu.
Zapravo, ono što mi najviše smeta je ogromna dominacija fudbala nad ostalim sportovima, i preveliki faktor sreće, što ga sasvim suprotno, čini glupim u odnosu na ostale sportove. Bezbroj je primera koji to potvrđuju. U novinama, na primer, na po 2 strane je izveštaj o pripremama naših 'najvećih' klubova (uzgred, da li nekog zanima npr. kako se priprema hleb koji kupuje), dok ostali sportovi dobiju po neki stubac i to kad su u toku njihova najvažnija takmičenja. Slično i sa televizijom: sat vremena pred neku utakmicu kvalifikacija za kvalifikacije kvalifikacija za ligu nečega u Evropi, organizuje se okrugli sto sa iscrpnim analizama (gde svaka rečenica počinje sa : Mislim da nas očekuje veoma težak meč...). U drugim sportovima je to retkost i pred važnije utakmice.
Nije lako reći da li su zarade uzrok ili posledica toga. Npr. pobednik Tour De France-a, koji za mesec dana obiđe celu Francusku na biciklu, uzduž i popreko, uzbrdo i nizbrdo, po 6 sati dnevno na julskoj vrućini, za to dobije 450 hiljada evra. Verovatno hiljade fudbalera godišnje zarađuju više od toga. Miloradu Čaviću i Nađi Higl su skupljali pare da kupe stan, dok neki naš fudbaler koji igra za jači strani klub, stan u Srbiji može da kupi za nedeljnu platu. Fudbalere većih klubova ti klubovi sprečavaju da igraju na Olimpijskim igrama, dok su Olimpijske igre san svakog (drugog) sportiste.
Već više svetskih prvenstava unazad, završnice se igraju tako da se ne izgubi (ako se tom prilikom i pobedi, utoliko bolje). Zato do konačne pobede nikad ne dolaze reprezentacije koje na početku prvenstva postižu dobre rezultate, i ne pobeđuju reprezentacije koje igraju zanimljiv fubal (ako takav još postoji). Na posledenjem svetskom prvenstvu pobedila je reprezentacija koja je sve 4 završne utakmice pobedila sa 1:0. Tzv. 'posed lopte' je posebna priča. Tim može imati 90% posed lopte na utakmici, i izgubiti utakmicu nekakvim bezveznim golom, na primer. U ovogodišnjem finalu Lige šampiona pobedio je tim koji je imao 2 puta manji posed lopte. Zamislite da u košarci, odbojci, tenisu... neko bude lošiji na celom meču i napravi samo jedan dobar poen i pobedi – nemoguće, naravno...
Šta reći o 'navijačima'... Da li iko normalan još ide na utakmice... Da li iko vodi decu na utakmice... Ako naletite na snimak neke od fudbalskih utakmica iz 50 i 60 ih, videćete da su gledaoci u odelima i kravatama... Današnji 'navijači' su mešavina primitivaca, pijanaca, kriminalaca, nacionalsta, ratnih profitera, kojima savršeno odgovara mulj koga su stvorili, i sigurno i ne žele da izađu iz njihove blatnjave 'lige'. Sa njima se savršeno dopunjuju razni fudbalski menadžeri koji (pre)prodajom fudbalera zarađuju milione eura – znamo da su retke firme u Srbiji koje nešto rade i toliko zarađuju. Njihova druga strana medalje su kladionice – dobro organizovan i od najviših instanci podržan sistem za izvlačenje ono malo para naivnom srpstvu – da ne širimo priču na bolesti zavisnosti (podrazumeva se da moja noga nikad nije kročila ni u jednu kladionicu).
Ako sve to što se događa oko tzv. prve lige (koja ima tipičan srpski dodatak – super liga) ima kakav-takav smisao, šta tek reći o lokalnim zgubidanima koji nedeljna popodneva provode kraj seoskih poljana koje maštovito zovu stadionima na kojima se igraju utakmice 17. srpske lige... (to im je i bioskop, i pozorište, i koncert – a baba se i dalje češlja). BTW, npr. u celoj opštini postoji samo jedan teniski teren, a skoro svako selo ima fudbalski teren...
Moram da priznam da sam razmišljao šta bi trebalo da se promeni pa da fudbal i meni bude interesantan. U stvari, fudbal i nije menjao pravila od svog nastanka, ali se menjao način igre, pa ga je to učinilo meni nezanimljivim. Dakle, (sad rizikujem da mi neko uzme ideje i zgrne gomile para), mislim da bi trebalo izmeniti pravila i to da se vrednuje gore pomenuti 'posed lopte'. To u današnje vreme satelitske navigacije ne bi bio problem. Npr, ako je jedan tim imao za 10% veći posed lopte, dodaje mu se još jedan gol... Zamislite koliko bi to igru učinilo interesantnijom i koliko bi 'borba' za loptu bila veća. Drugo što bi se moralo menjati da bi fudbal bio interesantniji i da bi se viđalo više golova je pravilo ofsajda. Dobro, iako bi možda bilo interesantno načisto ukinuti ofsajd, to bi teško bilo moguće jer bi igrač stajao stalno pred protivničkim golmanom... Kao kompromisna varijanta, mislim da bi dobro bilo teren podeliti po širini na nekoliko delova ili polja. Dodavanje lopte u istom polju ne može biti ofsajd, iako je igrač iza protivničkih igrača. Ofsajd bi mogao biti samo ako lopta preskače određeno polje. Da ne crtam, nadam se da ste shvatili šta mislim... I naravno, a naročito posle onakvog blama i degradiranja za ceo fudbal kao sport, na utakmici Nemačka-Engleska gde je lopta bila skoro metar u golu, a sudija nije video, krajnje je vreme za uvođenje onoga što se u tenisu naziva hawk-eye... Izgleda da će tvrde fudbalske glave najzad morati to i usvojiti.
Dok se moja nova pravila fudbalske igre ne usvoje, ako bi me iko danas pitao za koga navijam (u fudbalu), odgovor bi bio – za Brankicu Stanković. Ako bi me neko pitao šta teže podnosim od fudbala, odgovor bi bio – žene fudbalera.
Нема коментара:
Постави коментар