http://blog.blic.rs/989/Dr-Zoran-Djindjic-1952--2003-ili-Pobeda-nad-osrednjoscu
Deset godina posle ubistva Dr Zorana Đinđića, prvog demokratskog
premijera Srbije, čoveka koji je ovu zemlju uveo u njen tranzicioni,
postkomunistički period koji još uvek traje, i koji se nikada neće ni
završiti, u Srbiji se ništa nije promenilo. Već je svima, koji su uopšte
dovoljno smeli da se suoče sa mračnim, pesimističnim zaključcima,
potpuno jasna ta očigledna, jednostavna istina, da se ovde nikad ništa neće promeniti.
Da ponovim: nikad, ništa, baš ništa. Deset godina posle ubistva Zorana
Đinđića, koje je, simbolike li, izvela osoba sa legitimacijom
bezbednosnih struktura “države” čiji je premijer on pokušavao da bude,
za mene je njegova sudbina postala samo opomena o zlehudoj senci koja će
se nadviti nad bilo koga ko u ovom epskom zlu u kome živimo bude makar i
pomislio da nešto korenito menja. Nema da bilo šta menjaš. Mi nećemo
Evropsku uniju, koju je Đinđić hteo, jer će Evropska unija da donese
standarde koji će nas sprečavati u tome da živimo u korupciji, radeći
ništa, gubeći vreme, čitajući nepismene i nepristojne novine, ispijajući
kafe i cepajući burek na poslu u javnom sektoru koji bi mogao da
opsluži jedno dvadesetak puta veću zemlju od Srbije - ako je suditi po
broju zaposlenih u njemu. Broj onih sa dve leve ruke koji su tamo
zaposleni još dok je postojala pionirska organizacija i tzv. savez
socijalističke omladine nečega – ogroman. Njihova uloga? Da spreče sprovođenje ma kakve reforme.
Da, ne daj bože, ne dođe neki standard sa zapada, pa da stvarno budu
morali da počnu da ulažu mentalni napor i rad u upravljanje državom i
firmama. Njima čovek sutra i da naredi, pod pretnjom puškom, da sprovode
nekakvu reformu, oni ne bi znali kako. Rođeni su da propadnu, a to se u
Srbiji plaća i potpomaže. Kao što je govorio upravo Dr Zoran Đinđić:
korov, zaliva se. Tako smo osigurali da se u Srbiji nikada ne dogodi
nikakva reforma, da bismo mogli da nastavimo da živimo kao
predicivilizovano društvo, što najviše volimo od svega. Spontanost i
kolektivna odgovornost kao specijalitet kuće. Nesposobnost kao njeni grb
i himna.
Toliko a propos diskutovanog pitanja o tome zašto
Poljska, Češka, Slovačka i druge postkomunističke zemlje jesu izvele
tranziciju za deset godina, a Srbija nije. Zato što su te zemlje
shvatile da se tranzicija odvija tako što daš otkaz komunizmu u svakom
mogućem obliku, uključujući otkaz kolonijama lenjivaca u javnom sektoru
koje si nasledio, koji ništa ne rade, koji ništa ni ne znaju da rade, a
koji koštaju dobre pare. A država Srbija ne da to nije shvatila, nego je
uvidela kako ta količina lenjosti i nesposobnosti upravo može da
pomogne da neke ozbiljne reforme nikad ne počnu. Sačuvaj me bože da
počnu, govorili bi u Srbiji. U Srbiji, sve se čini da spolja, pred
zapadom koji kešira te naše prazne reči, tu i tamo, ispadne da mi
sprovodimo neke reforme ovde, a iznutra, sve se čini, namerno, planski,
kontrolisano, potpomognuto, organizovano, da se svaka reforma zaustavi,
uspori, razvodni i na kraju zaboravi. Nema napretka bez podizanja
standarda, a u Srbiji se podizanje standarda kažnjava.
Pa ako je potrebno, i ubistvom. Snajperom kroz srce. Pa da vidiš,
kada si pomislio da me opismeniš, da mi navučeš čistu košulju, da
stišaš narodnjake koji urlaju, da mi staviš knjigu u šake.
Danas nisam na šetnji za Zorana. Osnovni razlog tome je što
radim. Ovog semestra, poduzeo sam se (nezahvalnog) posla da mojim
studentima napišem skriptu, zapravo radnu verziju udžbenika, iz predmeta
koji predajem. Neko ko im je to prethodno predavao činio je to iz
kupusare koja je nastala skeniranjem zbrda-zdola izabranih stranica (ne
celih poglavlja) iz nekoliko različitih udžbenika, očigledno tek da
predmet uopšte postoji. Treba primiti platu nekako, složićemo se, pa
eto, zašto ne tako? Ja ne verujem da moji studenti zaslužuju takvu
uvredu inteligencije, pa nedeljno pišem dvadesetak, tridesetak strana
stručnog teksta koji oblikujem u celinu. Zbog toga nedeljno retko da
imam koji sat slobodnog vremena. A to što radim, na primer, uopšte ne
moram da radim. Zamislite: živ čovek, a radi nešto što ne mora. To niko
od mene ne traži; da sam nastavio da predajem kupusaru koju sam zatekao,
niko mi ne bi rekao ni reč. To radim zato što ja ne mogu drugačije: ja
sam takav čovek, ako nešto ne uradim svakodnevno tako da vidim da sam
tog dana popravio moju, ili tuđu situaciju, nešto pomerio, nešto
unapredio, nešto promenio, ja taj dan smatram propalim i ležem u krevet
ljut na sebe. Više od decenije nisam iskoristio klasičan godišnji odmor.
Ne interesuje me. Moj život je rad, a ne odmor. Za odmor nemam vremena.
Neko bi rekao: sumnjivo je da li sam ja, uopšte, rodom iz ovih krajeva.
Razlog zbog koga sam voleo Dr Zorana Đinđića, čoveka koji je,
potvrđeno, bio rodom iz ovih krajeva, bio je taj što je iz svake njegove
reči bilo očigledno u kojoj meri je upravo predstavljen skup vrednosti
za njega bio esencijalan. On nije bio tek vrhunski intelektualac, ili
tek vrhunski državnik, već pravi izvor jedne plemenite, primenjenene
filozofije. On je bio osvešćujuća šamarčina koja je ovom nesretnom mestu
tako neophodna, svaki dan.
Da, da ne zaboravim: drugi razlog što danas nisam u šetnji za
Zorana je taj što mi jezivo ide na nerve ekipa koja forsira jezičke
izraze sa “Zoranom”, “E, onda meni Zoran kaže...”, “Zoran je verovao
da...” i sl. Čovek se zvao Zoran Đinđić, a za sve vas koji niste ni
malim prstom mrdnuli da ispunite neku od preporuka koja je ostala za
njim, trebalo bi da ostane: Dr Zoran Đinđić. Slušaj, “Zoran” - svi smo
kopali njivu sa njim pa nam je on “Zoran”. U pristojnim sredinama, takav
vid obraćanja se prepušta tek porodici i najbližim prijateljima, a Dr
Zoran Đinđić sigurno nije u Srbiji imao toliko najbližih prijatelja
koliko ga danas bahato časti sa tim “Zoran” ovo i “Zoran” ono. Naprotiv,
u vreme pred atentat, bio je predmet zavisti i mržnje kakav je retko ko
u skorijoj istoriji iskusio da bude. Nisu se isponapijale samo
nacionalističke oficirčine i policajčine kad je Zveki roknuo Đikija, da
se izrazim na srpskom – mnogo je tzv. građanske opozicije, tih ofucanih
pseudo-socijaldemokrata i naslednika bahatih partizanskih komandanata,
koji su prezirali njegovu tezu o Jugoslaviji kao nedovršenoj državi,
preko lica prevuklo jedan diskretni, samozadovoljni, zlikovački osmeh
kada je Dr Zoran Đinđić ubijen. Bio je uklonjen neko, bolji od njih,
koga su morali da slede, jer nisu imali ono što moraš da imaš da bi
vodio, a taj neko nije bio njihov.
Političari obožavaju da se tu i tamo obrate mlađim generacijama,
to sam shvatio. Onda im najčešće objasne nešto poput nećemo mi da
promenimo ovu zemlju, nego ćete vi da promenite ovu zemlju, a ja bih
mlađim generacijama, evo, na desetogodišnjicu ubistva Dr Zorana Đinđića
da prenesem sledeće:
NIKO, NIKAD, NEĆE PROMENITI OVU ZEMLJU. GUBI SE ODAVDE.
ZAVRŠI ŠKOLU, RADI NA SEBI, VADI PASOŠ I NESTANI BRZINOM BLISKOJ
BRZINI SVETLOSTI PRVOM PRILIKOM, U PRVU CIVILIZOVANU, EKONOMSKI I
KULTURNO RAZVIJENU ZEMLJU U KOJU MOŽEŠ DA ODEŠ.
DR ZORAN ĐINĐIĆ JE GOVORIO DA JE PATRIOTIZAM ZA NJEGA TO DA NAŠA
DECA OSTANU U NAŠOJ ZEMLJI, I ŽIVE U NJOJ DOSTOJANSTVENO, I IZ NJE
DOPRINOSE SVETU.
VIDI, TO JE NEMOGUĆE. TO DR ZORAN ĐINĐIĆ NIJE RAZUMEO. ON JE BIO
POZITIVAN ČOVEK, PUN ŽIVOTNOG ELANA, PUN ENERGIJE, PUN OPTIMIZMA, I TO
GA JE SPREČILO DA SHVATI U KAKAV MRAK POKUŠAVA DA UNESE SVETLO.
OGROMAN JE SVET I NASTANJUJU GA RAZNI LJUDI, I MOGUĆA SU RAZNA ISKUSTVA. I MOGUĆ JE ŽIVOT, IPAK DOSTOJAN ČOVEKA.
Žao mi je što je istorija uzela tok koji je uzela. Žao mi je što
se Dr Zoran Đinđić ikad, uopšte, vratio iz Evrope. Nije trebalo. Danas
bi bio živ, i ako ne bi bio među vodećim evropskim i svetskim
filozofima, što je put koji je za njega bio široko otvoren, bio mi možda
među vodećim svetskim top menadžerima. Menjao bi svet, i aktivno činio
druge ljude boljim, vedrijim, srećnijim, prenoseći na njih tu energiju
koju je imao. Ovako, danas ga se sećam, i osećam samo tugu što takva
vanredna osoba više nije među nama. Pola tzv. građanske sprske opozicije
- a baš bih voleo da vidim po kojim je to vrednostima ta opozicija
toliko građanska u zemlji u kojoj pojam “građanina” nije uopšte
utemeljen, od XIX veka do danas, a ne praksa bivanja građanima – bi mi
sada odbrusilo da je “Zoran” simbol naše borbe i da je ovo što pišem
defetizam. Ali, u zemlji konstantnog poraza – šta je drugo osim
defetizma moguće? Ništa.
Ništa se, nikad, neće promeniti. Ništa, nikad. Ogromna je šteta
što se takav čovek kao Dr Zoran Đinđić uopšte vratio u Srbiju vođen –
ispostaviće se pogrešnim – uverenjem da u Srbiji nešto može da se
promeni. Nije trebalo da se vraća. Niko ko ne mora, ovde ne treba da se
vraća. Svi vi koji ste mladi, obrazovani, pametni i vredni: treba da
odete, i da se ne vratite. Ovo u čemu mi živimo, ne zaslužuje niko do
onih koji nisu obrazovani, vredni i pametni kao vi. Dakle, gas do daske,
i nestanite u vidu lastinog repa, čim se ukaže prilika. Prelep je svet,
i preširok.
Moj omiljeni zabeleženi snimak sa Dr Zoranom Đinđićem, trenutak
kada je u šali, u visprenosti, u jednoj rečenici sažeo sve ono što je
pravi, fundamentalan problem ove nesretne sredine: a da niste, kojim
slučajem, u nekom trenutku, razmatrali mogućnost da je problem u vama?
Smejte se sa Dr Zoranom Đinđićem. Ja ću pamtiti to lice kao nasmejano.
Za pobedu nasmejanih nad mrkim. Za pobedu onih koji se stide kada
im je dosadno nad onima koji se plaše da ustanu iz kreveta jer je
napolju novi dan koji treba isterati do kraja. Za pobedu optimizma i
radosti nad anksioznošću i smarajućim, depresivnim stavovima luzera.
Za pobedu nad osrednjošću.
Нема коментара:
Постави коментар